Gde ići? Putovanje koje me je promenilo

Put svile – putovanje od deset hiljada milja

Osvojiti planinske vrhove Damavand (5.671 m), Mon Blan (4.810 m), Kastor (4.228 m), Poluks (4.092 m), Gran Paradizo (4061 m), kao i više vrhova od preko 3.000 metara za mnoge predstavlja samo san. Ipak, za Mlađena Jovanovića, docenta na departmanu za geografiju, turizam i hotelijerstvo Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu ovo je samo jedna od stvari koje ga ispunjavaju. Po broju radova u međunarodnim časopisima, kao i po broju citata radova u međunarodnim časopisima Mlađen se nalazi na drugom mestu u Srbiji, u oblasti Geonauke i astronomija. Jedan je od osnivača i predsednik je upravnog odbora udruženja “Čuvari kampusa”, čija misija je obezbeđivanje harmoničnog odnosa između ljudi i napuštenih pasa u kampusu Univerziteta u Novom Sadu, a vizija – pet friendly kampus sa kontrolisanom i ograničenom populacijom pasa.

mladjajov2-1

Naviknuti na detaljno planiranje putovanja po Evropi, najpre smo se nosili mišlju da na sličan način isplaniramo i jednomesečni obilazak Centralne Azije. Veoma brzo smo uvideli da su čari interneta dosta ovlaš dotakle ove prostore, pa se mogao dobiti samo mali broj pouzdanih informacija. Doduše, možda je i bilo tih informacija, ali bile su ispisane na kirgiskom, kazaškom ili uzbečkom jeziku, koji nam nisu preterano poznati. Ukratko, broj korisnih informacija je težio nuli. Smešila nam se prava avantura! Pripreme su stoga dobile drugu dimenziju – brade prigodno puštene, lica na suncu potamnela, a odeća prilagođena okruženju, pa su naše slovenske crte veoma lako bile zamaskirane, a do izražaja su došle one maloazijske. Dvojica geografa iz Novog Sada poverovala su da su spremna za istraživanje Centralne Azije.

Kirgistan je imao začuđujuće jednostavnu proceduru, ali samo za namernike koji doputuju avionom. Eto rešenja! Beograd – Istanbul – Biškek. Usput je pao dogovor da tokom putovanja nećemo prihvatati ni jedan drugi vid pritiska osim vazdušnog, a napravljen je i okvirni plan o dva must see lokaliteta u svakoj zemlji, a za ostale – kako, ako i kada se snađemo.

Rešili smo da pružimo korak i na nogama dočekamo svitanje. Uz jutarnje svetlo, oko nas je počela da se širi suva stepa, koja se tek daleko na horizontu sastajala sa planinama pokrivenim snegom . Obojici je od tog pogleda uzavrela krv i došlo nam je da nataknemo krznene kape na glave, uzjašemo konje, o leđa okačimo lukove i nahrupimo u Evropu. Naredni prizor nas je ipak vratio u moderno vreme – vredni neimari su na suncu sušili čerpić i od njega zidali kuću. Polovinu puta do Biškeka ipak smo prešli autobusom – za desetinu cene koju su nam nudili taksisti. Prva pobeda bekpekera!

mladjajov

Već sutradan smo u maršutki, vrtoglavom brzinom leteli pokraj Isik Kul jezera, ka Karakolu, koji je dugo nosio ime po njegovom osnivaču, slavnom geografu-istraživaču Prževaljskom. Ova nekadašnja postaja na granici carstva je odlična baza za obilazak obližnjih obronaka Tjan Šana. Tako smo već narednu noć dočekali na kamenitom ledniku Kaškasu, u Nacionalnom parku Karakol. Ledena kiša, a potom i grad su nas oterali sa ovog „lednika” pa smo zanoćili na oko 400m manjoj visini. Odluka da na ovaj izlet ponesemo i vreće za spavanje pokazala se ispravnom, isto onoliko koliko se pogrešnim pokazalo zaboravljanje baterijskih lampi. Ipak, našli smo veoma udobno žbunje patuljastih tuja, u njih položili vreće i bezbrižno zaspali pod otvorenim nebom, na oko 3200m iznad nivoa mora. Našem smeštaju smo ujutro dodali još nekoliko zvezdica – bio je tik ispod granice do koje je tokom noći napadao sneg. Ekskluzivnosti smeštaja doprineo je i položaj na ivičnoj moreni, koju je ovaj kameniti lednik ostavio tokom Malog ledenog doba.

Lednik nas nije častio samo svojim impozantnim prizorom, nego i ledenom vodom potoka koji nastaje njegovim topljenjem. Tokom dva dana nam je on bio jedini izvor pijaće vode. Krdo konja koje se nešto nizvodnije na njemu napajalo delilo je naše visoko mišljenje o kvalitetu vode. Konji su i jedno od obeležja ruralnih delova ove zemlje, a njihov broj premašuje samo broj ovaca – u jednom stadu prebrojali smo ih više od 500. Stočarima su od neprocenjive pomoći psi – neizrecivo krupni srednjeazijski ovčari i njihovi vižljasti rođaci nalik avganistanskim hrtovima. Jednim pogledom mogli smo da obuhvatimo tek oždrebljenog vranca, koji je pokušavao da rasplete svoje duge noge, njegovu ponosnu majku koja mu je pomagala pri prvim koracima, azijsku verziju mađarskog pulina koja se častila još uvek toplom posteljicom i nasmejanog Kirgiza koji nas je pozivao u skromni dom – jurtu. Te ljude ćemo pamtiti po dobrodušnosti, širokim osmesima i gostoprimstvu.

Kompletan tekst možete pročitati u aktuelnom, desetom broju ”Aha” magazina koji je na kioscima do polovine decembra 2016. godine!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *